Ako prolazite Кnezom gotovo je nemoguće da vas bar na trenutak ne zavede šarenilo neobičnih slika na štafelajima pokraj osmougaonih granitnih žardinjera, jer one svojim kolorom i posebnošću linija mame poglede.
To su dela Aleksandra Filipovića Alfija, a od njega smo saznali kako oslikava stakla, ramove, mala i velika platna…

Aleksandar Filipović Alfi
-Pravac mog slikarstva nazvao sam po sebi – alfizam, 1983. godine u Skoplju, gde sam živeo jer mi je otac bio vojno lice. Radeći na konzervaciji i restauraciji fresaka srednjovekovnih srpskih manastira, uočio sam dekorativne linije, odnosno, trouglaste i „dvouglaste“ oblike na odeždama svetaca. Upravo po tim oblicima i bojama na svojim platnima, postao sam poznat, a na ulicu sam izašao kada su mi zabranili da pevam – priča za portal Rebelgrade Aleksandar Filipović.

Aleksandar Filipović Alfi
Može se reći da je ovaj neukrotivi umetnik poznat hiljadama Beograđana, ne samo po svojim slikama, več i gitari i pevanju u prolazu na Zelenom vencu. Godine 2009. novinaru Rebelgrade, ispričao je kako je završio istoriju umetnosti i arheologiju u Beogradu, a da je u nedostatku posla u struci, počeo da svira na ulici. Iz rodnog Šapca otišao je u Skoplje, gde je završio škole, a potom šest godina radio kao restaurator i konzervator na freskama u Makedoniji.
Ni slutio nije da će ga čudni životni putevi 1984. dovesti u Beograd i da će 27 godina svirati na ulicama. U međuvremenu je prestao da svira na ulici i da se kao umetnik predstavlja samo sa slikama, ali, pokraj slikarskog štafelaja i dalje stoji gitara. No, čujmo kako je nastao tzv. alfizam.

Aleksandar Filipović Alfi
-Taj vrlo ozbiljan pravac u slikarstvu se razvijao iz spontanosti, ljutnje, otpora i besa, kada sam izašao u Кnez Mihailovu. Umetničku vrednost mojih radova uočili su mnogi. Ranijih godina, dok sam živeo u Parizu i slikao ispred Pompidua, jedna gospođa je sišla iz muzeja i upitala zašto radim na ulici, konstatujući da je meni mesto u nekoj galeriji. Međutim, nisam mogao, nisu me zvali, pa sam se vratio u Beograd, ali sam alfizam sve više razvijao. Osnova za moje delo je linearni crtež. Potom od linija izvlačim rečimo trougao, pa te elemente bojim. To je zapravo alfizam. Кada je reč o alfizmu na staklu, istakao bih da ni jedan medijum kao staklo ne daje boji tako posebnu strukturu – objašnjava Aleksandar Filipović. Najčešća inspiracija našeg sagovornika su žene, ali i sveci i srpski folklor, a kako sine ideja, nema pravila…

Aleksandar Filipović Alfi
-Skoro sam u Negotinu video tamošnju nošnju, pa sam je naslikao na staklima malih formata – 10 x 15 cm – kaže Filipović. Ističe da u Кnez Mihailovoj ima mnogo talentovanih umetnika i govori da se na njih mora obratiti pažnja.
-Mnogo je muzičara iz ulice otišlo u zvezde, postali su poznati, jer najbolji sviraju upravo na ulici. Međutim, nije muzička jedina umetnost koja se događa na ulici, tu je i žonglestvo, mađioničarstvo, pa i slikarstvo, mada se može reći da su muzičari i slikari najmarkantniji – priča Aleksandar Filipović Alfi. Podseća da su pojedini gradovi u jednom periodu istorije uspeli da svoju kulturu nametnu celome svetu zahvaljujući uličnim događanjima.

Aleksandar Filipović Alfi
-Tako je Francuska krajem 19. početkom 20. veka iznedrila mnoge velike slikare. Stvaranje i pokazivanje umetnosti na ulici nije imalo uticaj samo na umetnost, već i na način života. Jedina velika zasluga Francuske je što se okrenula umetnosti. Tokom 19. veka je uporno pokušavala da postigne nešto ratovima, kolonijama, a na kraju su shvatili da najviše koristi imaju od umetnina koje su pokrali po celom svetu i tako napravili najveći muzej na planeti. U tom muzeju je izvorno svega pet posto francuskih umetnina – objašnjava Alfi. Na kraju razgovora dodaje da mu je žao što se umetnici u Srbiji ne cene dovoljno, ali on ne odustaje.

Aleksandar Filipović Alfi
-Slikarstvo je u stvari nešto što je jedino moje. Mogu mi oteti sve – kuću, imanje, ženu, pa i decu, ali mi slikarstvo niko oduzeti neće – kaže Aleksandar Filipović.